уторак, 17. јун 2014.

Nojeva varka

Ljudi se boje, gde si Noje?
Čovečanstvo je na cedilu ostavljeno,
sve je poplavljeno.
Na dobro ne sluti, kiša se ljuti ...
psssst, mogu nas čuti.
Oči mi bode toliko vode ...
Skroz sam mokar, vetar me šiba,
mnogo se plašim jer nisam riba.
Ne umem da plivam
ja o nekakvom kopnu snivam.
Mokar je ceo nebeski svod
a nigde ne vidim Nojev brod.
Crni nam dani predstoje,
molim te pojavi se Noje.
Mada, boli me uvo,
na trećem spratu kod mene je suvo.
Neću po vodi da gazim,
neću sa sprata da silazim.
A kad ponestane hrana,
pecaću sa prozora svog stana.
Pod prozorom mi se sve talasa i giba,
nikad još mojom ulicom nije prolazilo toliko riba...
I misli me spopale neke snažne
da su sve te ribe vlažne.
Neću više spominjati te vrste probleme,
da se ne bih udaljio od teme.
Molim te kišice stani,
molim te Sunašce lupi šakom o sto i grani.
Ne želim smak sveta, ne želim kraj,
ne želim Oktobar kada je Maj.
Majčice prirodo
to nije prirodno.
PS: Prodajem povoljno čamce,
vesla, štapove za pecanje i mamce...

I samo da još kažem Noju
a da to ne shvati kao paranoju....
da u barci ugradi dobru navigaciju
i sve moguće radare za ne daj Bože situaciju.
Jer rusi mogu uz jedan klik
da od barke naprave Titanik.
E toliko od mene samo,
bilo je sažeto, tu i tamo.
Sada odoh da sa astala
uklonim ostatke algi i korala.
Pa da u šetnju izvedem svog morskog psa,
evo već maše repom kao da zna.
I nadam se, dragi naši
da ste dobri kajakaši.
I da će da se nauživaju
oni koji znaju da plivaju.
A pošto voda nije podložna kritici,
sutra ćemo opet o politici...
Penzije i plate .... pa već znate.
Valjda će sutra nebo biti plavlje,
'ajd uzdravlje!
      Raportira: Emil, gnjuračko - ronilački vod

четвртак, 15. мај 2014.

BESMRTNOST

BESMRTNOST

Teče mi kroz krv
i struji kroz kosti
i gmiže po meni kao crv,
pesma ova o besmrtnosti.
Otišao sam daleko
i srušio sam poslednji most,
i ne znam da li me još čeka neko,
mene i moju besmrtnost.
Ali ne mislim ja na večnost,
asketski život i post,
baš naprotiv na oprečnost,
na neku trenutnu besmrtnost.
Ja samo hodam kroz ovaj svet,
i samom sebi sam gost,
kao i svaki mediokritet
imam svoju malecku besmrtnost.
Sve počinje na početku a završava se na kraju,
princip je veoma prost,
sve besmrtnosti kratko traju
pa i ova moja besmrtnost.
                   Emil

петак, 9. мај 2014.

KASNITELJ

Kako da ti objasnim zbog čega opet kasnim.
A ti ne voliš ljude koji kasne, ja nisam tvoj princ iz bajke, ja sam iz basne.
Stari sam, olinjali vuk, a ti i noga i struk, da ne nabrajam.
Ne uklapam se u taj tim, tebe su stvorila braća Grim...
Dok je mene u nekoj "sveski" naškrabao Dostojevski,
jebem te živote, on je pisao te idiote.
I opet sam ja taj koji kasni, da te stegne u poljubac strasni...
Glavu ću sam sebi da odrubim ako te večeras ne poljubim.
Krenuo sam sa ciljem jasnim ... a eto ipak kasnim.
Ti si model za sve princeze a ja sam bezveze, nedovršena skica malog princa.
Sutra će Isus vaskrsnuti a ja ću prsnuti ako mi nestaneš.
I evo me sada u sporom vozu pišem o tebi poeziju i prozu,
malo sam se ispirao jer tobom sam se predozirao...
A opet ću kasniti ispod borova, na naše tajno mesto iza korova.
Ali kada se bude smrkavalo, i kad se u poznoj večeri meštanima bude prispavalo... ja ću tebe da ljuuuuubim....
I ništa ne smeta što si ti kalup za sve bajke ovoga sveta,
varku prave noćne sene, ali uskoro ... ugledaćeš mene.
                                Emil (hronično - patološki kasnitelj)

Sedmo ipo nebo

Nije da tražim proju preko hleba,
nego pitam se samo ...
da li postoji još neko nebo iznad ovog neba,
negde tamo.
Da li iznad ovog još jedno nebo postoji
neko lepše i dalje...
Ili se ono ne broji,
i samo nam ovo naše preostaje.
Pričala su mi deca da su tamo bila,
bez mostova i pruge ...
Samo ti trebaju krila,
da stigneš u zemlju iznad duge.
Iza plavetnila beskonačnih,
iza zvezda i planeta...
Iznad nepreglednih prostranstava mračnih,
iznad nekog drugog sveta...
Neko treće, peto,sedmo nebo,
i sa nekom drugom kišom...
Ne pitaj me sada Bebo,
šapnuću ti jednom krišom. 
                   Emil ( pao s' neba )

уторак, 18. март 2014.

Svoje i samom sebi "Ja"

Moje "Ja" misli, dakle postoji, pa šta.
A pitali li mene ko, šta i 'što.
Dosta mi je više i "Ja" i ega, hoću dalje bez toga svega.
Al' šta onda ostane, šta prestane a šta postane?
Teška metanoja, isti spektar a druga boja.
Postoje razne varijacije za iste halucinacije
(skokni malo do ordinacije).
Doktore, patim, ko sam pomozi da shvatim.
Jel imate neke inekcije protiv ambivalencije?
(Doktor valjda ne može biti štetan, jer mnogo je pametan)
Kada isključim "Ja", šta ostane, hoće u meni nešto da zna.
Ovo mozganje a priori me smori.
(misao se u meni bori)
Hoću totalnu anesteziju, mislim... bilo kakvu amneziju.
Ovo moje "Ja", sve hoće da zna.
Misli me stisle, mnogo misle.
Kako da naučim da ih isključim?
Zbog njih imam deficit sna, laku noć moje "Ja"!
                                              Emil, to jest Ja ili "Ja"

петак, 14. март 2014.

Između dva sunca

Kada čovek spava, hrče i bunca
zapravo živi u svetu između dva sunca.
Ja sam, uglavnom, seljak, loš đak, provincijalac, marginalac...
I ja sam primerak begunca
prognan u svet između dva sunca.
I samo sam spavao, položaj nisam zloupotrebljavao,
nisam krao, a da je to dozvoljeno nisam ni znao.
Nikoga nisam overio, nisam novac proneverio,
nisam strančario, nosio najke a opančario.
Nisam oportunisao, na slabe kidisao,
novac u banku, pa iz zemlje zbrisao...
Ja sam na svoju radost i štetu,
samo živeo u tom između dva sunca svetu.  Emil

Zašto

Zašto su sve tvrđave osvojene, zašto su zgrade Beograda u sivo obojene? Zašto se snegovi tope i zbog čega hoćemo da postanemo deo evrope? Zašto svako sličnog sebi nađe i zašto sa rupom tonu lađe?  Zašto se ljudi prepiru a na kraju života umiru? Mislim zašto se svađaju i kad već moraju umreti, zašto se rađaju? I da li iza kraja postoji još jedan kraj, zašto postoje tama i sjaj? Ima li još pitanja, i molim bez gađanja i ritanja?! Mir tamo u zadnjoj klupi, ili ćete zauvek ostati glupi! Pa ima li smisla pitati, ima li smisla čitati? Ljudski stvore, nikada nećeš znati odgovore! Emil (iz zadnje klupe)

четвртак, 13. март 2014.

Herc Elena

Probijajući se kroz masu ljudskog roblja, naleteh na mir nekog groblja. I odjdnom iz one buke i vreke nadjoh se sred mirne reke. I svud neka puzavica, u kamenu uklesana lica.  Tu su se skrivali, a nekada su se smejali i snivali. Zastadoh nad jednim grobom, doživevši i sebe kvarljivom robom.  Na slici je neka baka izbledela, u sivom  kamenu osedela. Vremenska varka je gravura tog lica...  nekad je bila devojčica. Grejala je srca dok se osmehivala, a sada je ovde počivala. Sedeo sam, ćutao i knedle gutao...  I u prelepu devojku je stasala, sva je lepršala i talasala. Svi su korzom zbog nje šetali, svi su se za njom okretali.  U  misli sam se udubio ... da sam živeo ranije, još bi se u nju zaljubio.  Zvala se Herc Elena, sada je uspomena.  Sagorela je kao listić u plamenu, i ostala je samo slika u večnom kamenu. I onda sam ja zbrisao da ne bih više patetisao.  I kraj nekih zgrada sivih uleteh u bučan svet živih. Iza mene, u steni, ostala je priča o Herc Eleni.  Emil